Pokušavate li naći posao ili brendirati sebe i svoj biznis, ovi stručnjaci vam u tome mogu pomoći

Direkt Informator

Poslovni.hr
 

Pokušavate li naći posao ili brendirati sebe i svoj biznis, ovi stručnjaci vam u tome mogu pomoći

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELLFoto: Sandra Simunovic/PIXSELL
  • Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
  • Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
  • Foto: Igor Soban/PIXSELL

Troje fotografa objašnjava kako ukočene direktore opuste i navedu na maštovito poziranje. Njihova je specijalnost portretiranje poslovnih ljudi.

Više nego ikad u današnje je vrijeme vizualna prezentacija postala važna. Želite li se pokazati u najboljem svjetlu, pokušavate li naći posao, brendirati sebe ili svoj biznis...nužno je imati profesionalno napravljen poslovni portret.

Svijest o važnosti dobre portretne fotografije u svom portfoliju širi se i Hrvatskom pa se sve više ljudi obraća fotografima specijaliziranima za snimanje portreta.

Jedan od njih je Božidar Babić, koji se ovim poslom bavi od 2012., a uz obrt je registrirao i domenu poslovniportreti.com.

“Dugo sam razmišljao čime se baviti, jer gotovo svi fotografi nekako svaštare, a onda sam primijetio da se gotovo nitko nije specijalizirao za poslovne portrete, što je meni super, jer volim pričati i biti među ljudima. Počeo sam s headshotom – prvo su se izredali svi frendovi, potom su došli i prvi klijenti. Inspiracija mi je Peter Hurley, nekoć je bio model, a onda je i sam počeo fotografirati. Kupio sam njegov DVD, koji se izlizao koliko sam ga puta pregledao”, prisjeća se Babić, koji do klijenata dolazi i preko blogova, educiranja ljudi...A brendira se i tako što studente snima besplatno.

“U Njemačkoj 80 posto ljudi ima svoju profesionalnu fotografiju, kod nas možda 20 posto. Danas svatko ima fotoaparat, no amaterske fotke su dobrodošle samo za društvene mreže, samo donekle. Ne može se napraviti ozbiljna fotka selfiejem. Vani je normalno da se posebno fotografirate i za LinkedIn. Počinje se shvaćati da je poslovni portret temelj online vizuala, jer upravo po njemu će vas ljudi upamtiti. Često se dogodi da se nekome javi potencijalni poslodavac iz inozemstva i onda preko noći traže fotke. A naši se ljudi i dalje fotografiraju kao Indijanci - misle da će im fotografija uzeti dio duše”, kaže Babić. Ima vlastiti atelje na staroj Karlovačkoj cesti. Kad mu na fotografiranje dođe direktor neke firme, taj često kaže službenom vozaču da ni ne gasi auto, jer se “vraća za 15 minuta”. A onda, hladan tuš. “Gospodine, ovo će trajati oko 2,5 sata”, informira ga Babić. I počinje posao – kako bismo znali što naš sugovornik radi, i mi smo odradili photo session, pun uputa za poziranje. Uči vas kako se namjestiti kako bi izvukao najbolje.

“Spusti čelo prema objektivu. Izvuci bradu van, kao E.T.! Još mrvicu bradu u stranu, okreni rame i spusti ga”. Rukom mi daje znak da zakrenem glavu dok tijelo miruje. “Malo stisni oči, lagani osmijeh ti podigne donji kapak jer oči ne smiju biti otvorene, poželjno je lagano žmirkanje. Aktiviraj oči, usta, ramena, vrat i dobit ćeš dobru poslovnu fotografiju, jer oni definiraju ekspresiju. Moraš biti pristupačan i samouvjeren. Pristupačnost znači da se malo nasmiješ. A samouvjerenost dolazi iz očiju. Uvijek mora biti neka ekspresija u licu, inače nešto fali”, objašnjava Božo, koji brzo prelazi na “ti”. Priča fore, “a kad se lice vraća iz osmijeha u normalu onda je najbolje – pucam rafalno, koje inače izbjegavam”. Svakog uvjerava kako “ne postoje nefotogenični ljudi, nego samo ne znaju pozirati.

Modelima mora stalno davati nove doze energije, jer u jednom trenutku počinju gubiti koncentraciju. Ako je on nesiguran, ti moraš biti siguran! Treba biti ugodna atmosfera, kao da se poznajete 10 godina.”

Fotoaparat je spojen s laptopom pa nakon svakih nekoliko desetaka ispucanih fotki gledamo i komentiramo. Model se polako opušta, pa su i fotografije sve bolje.

Preporuka je da odjenete ono u čemu se osjećate dobro, ali da nije šareno i ne odvlači pogled s lica. Kaže da se zaposlenici nekih sektora, recimo IT-jevci i razni kreativci, ne žele fotografirati u odijelu i kravati. S klijentom u prosjeku napravi 100-200 fotki. Potom slijedi završna selekcija fotografija za portfolio, sa što manje postprodukcije.

“Znam da sam napravio dobar posao onda kad je klijentu teško odabrati fotku.” Prodaje ih u paketima od tri, a na kraju svatko hoće uzeti pokoju više. Takvima obično daruje neku fotku, a oni mu se revanširaju dobrim reviewom. Odlazi i po tvrtkama, nekad serijski slika i po 400 zaposlenika. Prije snimanja u firmi pošalje video od sedam minuta, kako bi im na dan snimanja morao manje objašnjavati. “Vježbajte žmirkanje i lagani osmijeh”, glavna je uputa.

“Vrh je kad se čovjek otvori i izvučeš iz njega maksimum. Kad kaže - ovo vam je odlično – to je to! Važna je psihologija, razgovor s klijentom i naravno osvjetljenje. Na kraju imamo dva sata zabave, to začas prođe. U početku skoro svi tvrde da na fotografijama ispadaju grozno. I nakon prvih fotki kod Bože malo tko kaže da je super ispao, da bi na kraju rekli - ispao sam fenomenalno! Svakome obećavam barem 100 lajkova u 24 sata. Uz ovaj posao postao sam krajnje opušten i u privatnom životu, vrlo otvoreno komuniciram s ljudima”, kaže.

NE PRETJERATI SA SKIDANJEM GODINA

Šarmom se protiv ukočenosti svojih modela bori i Saša Ćetković, profesionalni fotograf već 30 godina. Oko 80 posto posla otpada mu na portrete.

“Slikam uspješne ljude koji imaju svoje stavove i nisu toliko spremni slušati moje upute, jer misle da sve znaju. Uz toplu priču rijetko tko nastavi tako, bacim neku foru, povedem ležerni razgovor. Pokušavam ih nasmijati i opustiti. Sve su to pametni i iskusni ljudi, samo je stvar u kočnici. Danas se traži spontanost, radost, nekad mi kažu da žele izgledati kao na reklami za Coca-Colu”, kaže. Neki mu kažu - “ja se ne smijem, radim ozbiljan posao”, a Ćetković im odgovori – “pa i Bill Gates se smije, a radi ozbiljan posao”. “Da, ali Bill Gates ima razloga za osmijeh”, jedan je od odgovora koji dobiva. Poslovni ljudi nemaju dovoljno vremena, pa mu Ćetković pristupa krajnje racionalno.

“Na snimanje dođem pola sata ranije, da pogledam prostor, namjestim rasvjetu, jer znam da imam svega 30 minuta, a nekad i manje da bi dobili portrete s kojima će biti mirni neko vrijeme”. Ipak, nekad dobije i više vremena. Damir Jugo, dekan Edward Bernays Visoke škole za komunikacijski menadžment, dao mu je cijelo subotnje prijepodne.

“Znao je da će, ako dobro obavimo posao, biti miran tri godine. Potrošili smo mu tri sata preko vikenda, ali isplatilo se!” Sašinog oca, pokojnog Jozu Ćetkovića, legendarni Tošo Dabac je prozvao najboljim hrvatskim portretistom. Saša je nastavio s portretima, ali poslovnih ljudi. Lani je osvojio treće mjesto u kategoriji portreta na međunarodnom natječaju Rovinj Photodays u konkurenciji 8600 fotografija 600 fotografa iz 27 država, a s portretima je osvajao i zlatne medalje. Saša je godinama bio studijski fotograf, a potom je 2005. počeo raditi u Business.hr-u.

“Za te sam novine snimao menadžere, tamo sam stalno radio njihove portrete i poslije s time nastavio. Nije lako, na tržištu je sada kaos, dosta se spušta cijena, a ja stalno investiram u skupu opremu i borim se s nelojalnom konkurencijom. Ne može fotoreporter biti studiozni portretist, oni su portretisti trenutka. Nemaju vremena se posvetiti portretiranju, jer imaju po osam snimanja dnevno. Kao što niti ja ne mogu biti vrhunski fotoreporter”, upozorava Ćetković.

Posao mu olakšavaju strane korporacije, koje u svoje hrvatske podružnice uvode nove standarde, što uključuje i kvalitetnije fotografije.

“Naplaćujem 750 kuna za snimanje bez rasvjete. Cijena je do 1500 kuna sa speed light rasvjetom, a to je ručni fleš sa soft boxom, koji stavim na stative. Najskuplja je varijanta s pravom fleš rasvjetom, šminkericom, vizažisticom, što košta između 3000 i 7500 kuna. Za pravi portret potreban je studio od barem 100 kvadrata, jer pozadinsko svjetlo mora biti dosta iza tebe. Za vršna svjetla trebaju visoki stropovi. Imao sam svoj atelje, ali sam ga zatvorio, jer menadžeri više nemaju vremena dolaziti k meni. Ja moram dolaziti njima i improvizirati studio. Za tih 10 posto ljudi koji zažele snimanje u studiju unajmim prostor u bivšoj tvornici Katran. Neke sam menadžere snimao i kod kuće, ali većina želi da im dođem na posao. To je i njihovo okruženje pa su i opušteniji nego u studiju“. Iskustava ima svakakvih. Tako je jedna glasnogovornica, ocijenivši da su njegove usluge preskupe, odlučila sama kupiti aparat i snimiti. Direktor je bio nezadovoljan pa je PR-ovka nazvala Ćetkovića i pristala na svaku cijenu, bez ikakvog cjenkanja. Među zanimanjima postoje razlike, kaže da su pojedini liječnici jako zahtjevni, imaju problem s time da ‘sve znaju’, uključujući i sve tajne fotografije, s kojom su se amaterski bavili. Kaže da su žene malo kompleksnije.

“Njima je više stalo, zahtjevnije su, iziskuju više postprodukcije, u Photoshopu svakoj bar nešto skinem…Ljepše je fotografirati žene jer je njima stalo, a muški ponekad samo čekaju da završiš posao i odeš. Ženi je bitnije kako izgleda, a ponekad im moram sugerirati da ne pretjeramo sa skidanjem godina u Photoshopu. Možemo skinuti sa 60 na 50 godina, ali ako skinemo na 40 više neće sličiti na sebe”.

OSOBU STAVITI U KONTEKST

Od ženskih fotografa po poslovnim portretima prednjači Sandra Šimunović iz Styrijine agencije Pixsell.

“Kad radim portrete menadžera, ponekad imam problem s njihovom PR službom koja zahtijeva fotografiranje na isti način, pred ‘pingvinom’ s logom kompanije, a ja im predložim da, primjerice, stanu ispred svog stola. Prije su svi htjeli biti slikani dok razgovaraju telefonom. Vide svijet drukčijim očima nego mi, korporativno, a ja želim čovjeka opustiti, izvući njegovu osobnost, karizmu. Prethodno ga izguglam da vidim u koji kontekst ga staviti i da vidim tko je on zapravo, moraš znati što više o njemu da bi ga dobro snimio, više je do fotografa nego do čovjeka kojeg snimam. Tek takva slika ispadne super i obično baš ta opuštena izađe u novinama pa PR-ovci direktori počnu prihvaćati sugestije”, kaže Sandra.

“Kad dođu, svi kažu da imaju samo 15 minuta, ja im odgovorim da nema problema, iako se to uvijek oduži“, dodaje. Snimanja traju minimalno pola sata, a ako je dobro raspoloženje oduže se i na dva sata. “Bitna mi je rasvjeta, ambijent, dođem ranije, postavim rasvjetu i čekiram prostor. Stavljam osobu u prostor, a ne obratno. Ljudi i vole da se vidi prostor i atmosfera, a uredi sve bolje izgledaju“. Po njenim iskustvima, ljudi na visokim pozicijama su puno opušteniji od ostalih, jer su kroz praksu stekli nastup i gard.

“Najvažnije je da sam sigurna u to što radim, kakve god da sam volje taj dan dolazim sa širokim osmijehom i puno optimizma. Komunikacija otvara sva vrata, moraš biti veseo, ljudi reagiraju na pozitivu, na komplimentiranje odjeće. Muški su uštogljeniji nego žene, onda mu popraviš kravatu ili sako, da se malo zbližite. Kad se opusti, u jednom momentu stavi ruke u džepove hlača, otkopča gornji gumb na košulji. Ako je lijepo vrijeme skine sako, ali ga prebaci preko ramena - sako i kravata moraju biti na slici, jer daju ozbiljnost“. Sandra kaže da su mladi poslovnjaci skoro uvijek klasično obučeni.

“Trebali bi se savjetovati oko odjeće. Nekad me puno više iznenade stariji, obuku čarape u boji, a to jako podiže fotografiju. Mnogi se boje osobnosti, a onda mi je predstavnik Svjetske banke za Hrvatsku došao na snimanje s crvenom kravatom i čarapama, prstenjem. S takvim ti čovjekom ne treba ni pozadina, on naprosto zrači, a tu fotografiju ćete sigurno zapamtiti. U zadnje vrijeme muški nose prstenje, manžete, sat kao statusni simbol često istaknu u prvi plan. I sve više pitaju mogu li ih provući kroz Photoshop, no ja to ignoriram - ne treba im taj manjak samopouzdanja“. Za razliku od pomalo dosadnih muškaraca, žene, otkriva Šimunović, znaju pretjerati.

“Stave previše detalja i od šume tih sitnica više ne vidiš osobu. Za žene je minimalizam ok, s ponekim detaljem. Trebale bi imati tamniji bazični outfit i razigrati ga s košuljom, što komplimentira figuri i daje dozu ozbiljnosti, a svaki detalj na njoj iskoči“. Žene iz svijeta biznisa nose suknju do koljena, sako, tek poneka hlače. Kakva su joj iskustva s pojedincima?

“Mate Rimac je bio odličan, opušten i kooperativan, ležeran, ništa mu nije bio problem. Natjerala sam ga da s bioničkom rukom koju je napravio gladi bradu. U njegovoj je firmi vrlo opušteno, zaposlenici dovode i svoje pse. Takva je atmosfera i u IT kompanijama, kao u Googleu. A onima koji su preozbiljni predložim da promijenimo sliku o njemu, natjeram ga da se nasmije, inače šalje krivu poruku“.

Kaže da je i Ivica Mudrinić bio super, “vrlo je kooperativan i jako mu je stalo kako će izgledati. Prihvatit će sugestiju, na sve jako pazi. Kooperativni su i odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković“. Sinišu Marijana, predsjednika Uprave Končar-Instituta za elektrotehniku natjerala je da uđe u ‘gluhu sobu’ za testiranje proizvoda, obloženu spužvama, “izgledao je kao da mu šiljci izlaze iz glave, njemu je to bilo super”.

Dok je bio ministar graditeljstva, Lovro Kušćević je pristao da ga uslika s Lego kockicama i kućicom, a ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić je grlio posude s mlijekom. A nekadašnji ministar financija Slavko Linić je, kad se opustio, s njom vukao opremu na vrh brijega da bi snimili dobru fotografiju. Jako je zadovoljna fotografijama Tonina Picule, kojeg je nagovorila da se slikaju po cijeloj zgradi, a na kraju je bio toliko zadovoljan fotografijama da ih sada koristi i na svojoj Facebook stranici.

DIREKT INFORMATOR


 

  Snimamo televizijiske emisije!

  Navesti ćemo samo neke od emisija u kojima smo gostovali: OBN Sarajevo, PINK BiH, HRT ,Tv Istra,  TV NOVA  Pula 

  Upravo snimamo televizijsku šaljivu seriju" Ured XXL" u vlastitoj produkciji!   

 

 

  Ne gubite vrijeme tražeći klijente - neka klijenti sami pronađu vas!

  Direkt Informator marketing vam može pomoći kako biste bili viđeni na internetu!

         

KONTAKT INFO

Adresa : Japodska bb, ,52100Pula

Telefon : 091 3335733

Mobitel :

E-mail : direkt.informator@gmail.com

PRATITE NAS NA FACEBOOK